Neke zmije koje žive u Hrvatskoj

Bjelouška

Prosječno velika 150 cm, ali može i oko 200 cm (N. n. helvetica), ženke su veće od mužjaka (deblje, do 2 puta dulje!). Odrasli primjerci imaju okruglastu glavu, okrugle zjenice. Boja vrlo varira (crno-siva-tamno plava, smeđa, maslinasto siva, mogu biti prisutne crne pjege, nekad svjetle pruge...), ali mnogi primjerci imaju 2 bijele/žute/narančaste pjege (nekad crne) iza glave. Mladi se mogu zamijeniti sa bebama bjelica zbog sličnog uzorka. Leđne ljuske imaju greben po sredini. U Europi živi 12 podvrsta.

Crvenkrpica

Do oko 116 cm, ali obično kraća, ženke su veće od mužjaka. Prilično vitka zmija sa karakterističnim rasporedom uzoraka. Glava je uska, ali izražena, okrugle zjenice i glatke ljuske. Odrasli zadrže uzorak mladih, koji se često sastoji od reda crno obrubljenih smeđih ili crvenih pjega na leđima i red manjih pjega na bokovima. Uzorak na leđima može biti vrlo raznolik. Temeljna boja tijela je sivkasta, žućkasta ili sjajna. Trbuh je žućkasto sjajan kraj glave, ali postaje tamniji prema repu, tako da je sredina i stražnji dio trbuha često većinom crn. Glava je jasno obojana sa tamnim crtama.

Kravosas

Odrasli su do oko 260 cm (rijetko dulji), ali većina je ispod/oko 150 cm. Najveća europska zmija. Velika, pomalo deblja zmija, robusnija od ostalih velikih zmija na području rasprostranjenosti. Glava je dobro izražena, pomalo duga i zašiljena, okrugla zjenica. Leđne ljuske su lagano, ali izraženo, grebenaste kod odraslih. Mladi imaju red tamnih, širokih mrlja (često sa crnim obrubom) ili prečaka na leđima i 1 ili 2 niza manjih na svakom boku. Glava u mladih ima jasan uzorak, a trbuh ima tamne šare koje mogu tvoriti 2 linije. Odrasli mogu imati više-manje takve uzorke ili sa 4 tamne (često tamno smeđe) linije na leđima. Ima 2 predočne ljuske.

Riđovka

Odrasli su obično do 65 cm, rijetko do 80 cm (čak 90 cm), ženke su veće od mužjaka. Rep je 1/5-1/6 ukupne duljine tijela. Tijelo je deblje, ima spljoštenu (ravnu, nije uzdignuta, ali ponekad može biti blago uzdignuta) "njušku". Većina riđovki ima jasnu cik-cak liniju na leđima. Ta je obično bez blijeđe centralne linije (kao kod nekih drugih sličnih ljutica). U rijetkim slučajevima cik-cak linija je ravnih rubova, isprekidana, blijeda ili čak je nema. Temeljna boja tijela varira: mužjaci su vrlo kontrastno obojani (naročito u proljeće), u pravilu bijelkasti ili blijedo sivi sa intenzivnim crnim uzorcima. Ženke su smeđkaste ili crvenkaste sa tamnim uzorcima. Postoje i druge kombinacije boja (sivo-smeđa...) i mogući su potpuno crni (melanistički) oblici (u polarnim područjima 50% populacije može biti melanističko). Malci su često crvenkasti. Trbuh je siv, sivo-smeđ, crn, nekad sa bijelim pjegama. Vrh repa je žut, narančast ili crven odozdo.

Poskok

Odrasli su prosječno od 60 do 80 cm, mužjaci su veći od ženki i mogu narasti do 100 cm. Jedina istočnoeuropska otrovnica sa rošćićem na nosu. Tijelo je relativno debelo. Mužjaci su sivkasti, ženke su smeđe, sivosmeđe, crvenosmeđe. Rijetko žuti , roskasti ili zelenkasti. Melanizam (potpuno crne jedinke) je krajnje rijedak. Na leđima je tamna (crna, smeđe-crna) linija koja tvori cik-cak šaru (ne mora biti kontinuirano spojena). Samo je u rijetkim slučajevima šara blijeda ili kao crta. Trbuh je roza, sivkast, pjegast (tamno). Dolnja strana repa je crvena, narančasta, roza, zelena, žućkasta... Leđne ljuske imaju greben.

Zmije su ugrožene:

Zmije su u mnogim dijelovima svijeta u vrlo nepovoljnoj situaciji. Na žalost, Hrvatska nije iznimka.
Zašto?
LJUDSKO NEZNANJE- najopasnija pojava za svaki oblik života, ne samo za zmije. Ljudi, zbog neznanja, počnu paničariti i čine gluposti. Najčešće strada samo zmija, ali mogu i ljudi.
STEČENE PREDRASUDE- vezano uz ljudsko neznanje, predrasude u vezi zmija se najčešće steknu iz priča koje nam priča netko iz naše familije (npr. baka/djed...) ili prijatelji, dakle, te priče čujemo od ljudi kojima vjerujemo. No, te priče su krivo protumačene i/ili preuveličane tako da sve zvuči puno strašnije nego što je.Veliki faktor tu imaju i mediji, koji o nestručno pišu senzacionalističke priče te događaje preuveličavaju i pretvaraju u "napade zmija na ljude", što je laž, i pišu krive informacije umjesto da provjere prije nego što napišu.
KRIVOLOV- ilegalno sakupljanje za terariste. Najviše su ugrožene vrste žutokrug i crvenkrpica (Z. situla).
UNOŠENJE STRANIH VRSTA- sjetimo se namjernog puštanja mungosa na otok Mljet, baš radi istrebljenja zmija. Posljedice su strašne.

Susret sa zmijom

Što (ne)napraviti pri susretu sa zmijom:
1. NE paničariti! Panika je najgore što vam se može dogoditi u tom trenutku i može rezultirati ozlijedom zmije i/ili vas.
2. Ukipite se. Nemojte pomaknuti ni jedan mišić, a ako se morate pomaknuti, onda BEZ NAGLIH POKRETA, samo polako. Ako imate fotoaparat pri ruci, pokušajte ju fotografirati.
3. Pogledajte zmiju. Probajte ju identificirati (barem je li otrovnica ili neotrovnica). Pogledajte u kom se smjeru zmija kreće ili miruje.
4. Pogledajte oko sebe (da bi našli put kojim možete proći na sigurnoj udaljenosti od zmije i da ih ne bi bilo još oko vas).
5. Odaberite najsigurniji put kojim ćete proći na oko 2 m od zmije (minimum ako ne znate koja je zmija), ako vam teren to dopušta.
6. Polako se maknite od zmije.
7. Ako nemate drugog izbora nego proći baš onuda gdje je zmija, onda uzmite ili štap (pa nježno dodirujte zmiju dok ne pobjegne) ili ju poškropite sa malo vode (to najbolje otjera poskoka).

Zmijski ugriz i liječenje

Zmijski su otrovi složene mješavine biološki aktivnih tvari čija je zadača paralizirati ili usmrtiti plijen. Otrov se, medjutim, može koristiti i u samoobrani. Biokemijskom analizom zmijskih otrova utvrdjeno je da oni sadrže mnogobrojne enzime. Do danas je utvrdjeno najmanje 26 enzima od kojih su najvažniji proteolitički enzimi, hidrolaze argininskih estera, enzimi slični trombinu, kolagenaze, hijaluronidaze, fosfolipaze, fosfoesteraze, acetilholin esteraze, ribonukleaze, deoksiribokukleaze, NAD nukleotidaze, laktat dehidrogenaze, L - aminooksidaze i adenozin trifosfataze. U otrovima se mogu naci i bioloski aktivne tvari niske molekulske mase. One nemaju enzimske aktivnost, ali je njihovo djelovanje u otrovu vrlo važno. Često su one odgovorne za toksično djelovanje otrova. Tako, na primjer, čisti krotoksin izoliran iz otrova cegrtuša, ima 15 puta jače toksićno djelovanje nego sirovi otrov. On je izgradjen od 18 aminokiselina, a denaturise hemoglobin, izaziva hemolizu, aktivira fibrinogen, oslobadja bradikinin, te izaziva poremečaje u disanju i smrt. U otrovima se mogu naći i tvari koje izazivaju grušanje krvi, ali i one koje spriječavaju grušanje.
Pošto su otrovi uglavnom proteinskog sastava, oni u ugriženih mogu izazvati reakcije brze preosjetljivosti (tzv. anafilakticki sok). Medjutim, ove su reakcije na zmijske otrove vrlo rijetke i javljaju se u vrlo malog broja ugriženih osoba.
Pojava znakova trovanja zmijskim otrovom, te razvoj kasnijih posljedica zavisi od velikog broja faktora: starosti i masi žrtve, mjestu i dubini ugriza, broju ugriza, dužini trajanja ugriza (količini ubrizganog otrova), raznog straha zmije, vrsti i veličini zmije, stanju otrovnog sustava zmije (otrovnih žlijezda i zuba), osjetljivosti osobe na otrov, patogenim mikroorganizmima prisutnim u ustima zmije u trenutku ugriza, te o brzini prve pomoći i kvaliteti kasnije medicinske obrade u zdravstvenoj ustanovi.
Ugriz ljutice često se moze prepoznati po tragovima otrovnih zuba na mjestu ugriza. U većini slučajeva, u roku od deset minuta nakon ugriza, javlja se otok koji se brzo širi od mjesta ugriza i može u roku od jednog sata, ako se ne zapoćne lijecenje, brzo zahvatiti čitav ugrizeni dio tijela (na primjer, ruku ili nogu). U mnogim slučajevima, uz otok javljaju se još i lokalna krvarenja u površinskim dijelovima. Zbog otoka, koža je vrlo napeta, sjajna i osjetljiva na dodir.Limfni čvorovi u ugriženom dijelu tijela ubrzo se povečaju i postaju bolni na dodir. U roku od tri sata nakon ugriza, na ugriženom dijelu tijela, na površini kože ponekad se javljaju mjehuri ispunjeni seroznom tekučinom koja je, u nekim slučajevima, pomješana sa krvlju. Ovakav razvoj simptoma često prati jaka bol koja se sa ugriženog dijela siri u ostale dijelove tijela. Od ostalih simptoma često se javljaju slabost, povracanje, obilno znojenje, grčevi u crijevima, a ponekad i gubitak svijesti. Neki se bolesnici žale i na utrnuće zahvačenog dijela tijela odnosno na pojavu utrnuća ustiju ili usnica. Neke ljutice imaju u svojem otrovu i tvari koje spriječavaju grušanje krvi i izazivaju krvarenje iz sluznica. Simptomi djelovanja ovih tvari su opsežna unutrašnja i vanjska krvarenja. Osobito su značajna krvarenja iz sluznice ustiju.
PRVA POMOC:
Pričekati nekoliko minuta. Ako nakon 5 - 10 minuta ne dolazi do oticanja ugriženog mjesta, onda nije došlo do trovanja. Moguće je da zmija nije otrovnica ili da zmija otrovnica nije ubrizgala otrov u ranu.
Ohrabriti ugrizenog. Vrlo ozbiljna trovanja su rijetka, a smrtni su slučajevi gotovo nepoznati ako se liječenje vrsi u roku od 6 do 10 sati nakon ugriza. Zapravo, smrtni slučajevi izazvani zmijskim ugrizom toliko su rijetki da u krajevima gdje je poskok česta životinja više ljudi pogine od elementarnih nepogoda (potresa, poplava) nego od ugriza.
Imobilizirati ugrizeni dio tijela. Nogu ili ruku treba omotati čitavom dužinom (ne prečvrsto) do dolaska u bolnicu
Ne loviti zmiju! Rezultat lova su najčešće dodatni ugrizi.
Što je prije moguće, odvesti ugriženog u bolnicu. Tokom transporta ugriženi dio tijela što je moguće manje micati. Pomicanjem se otrov brze širi. Ako dodje do povračanja, okrenuti ugriženog u boćni polozaj.